srijeda, 23.07.2008.
Povezanost...
Oduvijek sam voljela kišu... danas ona čisti moju dušu, srce i um. Radujem joj se.
Došla sam do onog trenutka u mom životu kada mogu prekidati neke veze i reći samoj sebi: "Ne osvrći se sine!" Jer bojim se da bi mi šija pukla na pola ako bih okrenula glavu... već je ionako istegnuta od godina i godina klanjanja krivim bogovima.
Šta ja mislim pod time da treba prekidati neke veze? Da li je to emocionalni prekid? Duhovni? Tjelesni? Jooooooooooooooooooj!!! Boli me glava od svih tih definicija i najradije bih zabila glavu u jastuk i završitala! Zašto postoje sve te podjele? I kome su one bitne? Bitne su možda onima koji dolaze nakon onih - raskinutih. Žele se možda osigurati da ti je čista prošlost. I šta opet i to znači - čista prošlost? Kada ti netko kaže: "Nadam se da si mi sve rekla - ne bih volio nešto čuti kasnije i razočarati se." Ma wtf? Zar mi itko uopće ima pravo reći tako nešto? Odakle to pravo? Nisam ja ničija lutkica koju se mora čuvati u izlogu. Ali razumijem taj strah. Da, to je jednostavno strah od too much information. Neka, neka... preboljet će se taj strah - makar ga ja morala osobno istjerati iz kostiju! Bitno je da se održi razumna razina iskrene i otvorene komunikacije koja anulira sve negativno.
Ajmo sada vidjeti šta je to emocionalni prekid. To je kad prestaneš nekoga voljeti - agape, eros ili kakvom već ljubavlju. Da li se to događa? Svakodnevno - u ljubavnim odnosima, prijateljskim odnosima, rodbinskim odnosima... I meni se to dogodilo - u svim od navedenih slučajeva. Možda je jedna od težih ona rodbinska - to je ipak tvoja krv, i ne možeš ne osjetiti tupu bol i gušenje u predjelu prsa - kao da te netko svom snagom opalio šakom. A ti hvataj zrak ako se usuđuješ i možeš. E pa ne mogu, i ne moram! Moram samo - bolovati zbog gubitka te moje emocionalne veze. I treba si dati vremena... Ali mislim da se može - zacijeliti. Mislim... valjda... a pokušat ću.
Koji mi je bio sljedeći prekid? Duhovni? Uuuuu - toga ima na više nivoa. Od toga da se na duhovnoj razini povežeš sa svojim potencijalnim partnerom - i dogodi li se prekid onda prolaziš onaj emocionalni, pa onda i ovaj duhovni lom. Duhovno je još najteže. Ja sam to osjećala poput pupčane vrpce koja mi se s vremenom omotala oko vrata a ja sam se rađala u vodi sva zelena i bez snage za onim prvim krikom. Srećom, našao se netko tko je to prerezao. I pomogao mi da udahnem - i tu se prvenstveno pozivam na Boga. Koliko god sam osjećala da je moja duhovna veza sa bivšim partnerom bila jaka, toliko su je nagrizale i nedaće, problemi i sve ono što se može ispriječiti između dvoje mladih. Da li mi je bilo žao. Bilo je. I zbog vremena, i zbog povezanosti i zbog pogleda koji smo znali uputiti jedno drugom i sve isčitati iz njega. Nedostaje mi ono razumijevanje koje osjetiš kada te netko poznaje "u dušu". Ali to nije nezamjenjivo. Popune se prazna mjesta puzzle. You would be surprised!
Tjelesni prekid... tu ostaje samo neka blaga čežnja jer tijelo pamti... mirise, dodire, toplinu. I da se ne ponavljam - nije nemoguće zaboraviti. I poželjno je ako mislite zdravo živjeti nakon tog prekida. Jer tijelo je slabo - neki dožive slomove. Ali srećom, moja ćuka je bila već izdresirana i nije došlo do toga već sam i preduhitrila hrabro cijeli taj tok događaja i sama pridonijela tom prekidu. I mogu priznati da sam se odlično osjećala. Zaista odlično! Osjetila sam potrebu poletjeti - weeeeeeeeeeee... kao da me netko naglo provozao kroz nekoliko serpentina i onda mi dao krila i rekao - letiiiiiiiiiiiiii... Ajme kako sam uzletjela. Zaista je godilo osjetiti vjetar pod krilima, miris neiskvarenog ozona koji mi je punio plućna krila. I onda sam srela nekoga tko isto tako leti ispod zvijezda kao i ja.
Sretna sam ja žena. Baš u onim trenucima kada je moja samoaktualizacija bila na vrhuncu srela sam nekoga tko je ostao zadivljen mojom osobom. A ja pak njime. Zar to nije rijetkost? I u toj nevjerojatnosti - omjeru koji ne mogu ni zamisliti - shvatila sam da sam napokon sretna. Žao mi je što nisam mogla sa mojom prošlom vezom ostvariti neki bolji odnos. Ali valjda ... ili smo bili previše vezani pa još boli, ili šta? Znam samo da sam se trudila i nije išlo niti meni niti njemu, a opet smo imali potrebu čuti se i viđati se. Ako nismo više zaljubljeni - i to dugo - o čemu se tu radi? Ne znam... ako netko ima odgovor na to pitanje...
- 13:39 -
utorak, 12.09.2006.
Maskice
U posljednje vrijeme, dok čitam blogove, primjećujem da su se svi bacili na izražavanje onog svog skrivenog alter ega... ili su to zapravo oni ... a maske stavljaju kad izlaze pred druge ljude... kad izlaze u stvarni svijet (neću to stavljati pod navodnike iako me mami).
Evo i sama uviđam važnost stavljanja maske. Inače se ne šminkam previše. Djevojke će znati što to znači - samo malo olovke za oči i maskara... No posljednjih dana se osjećam iscrpljenija nego inače, nisam privlačna ni sebi samoj ujutro i što je činiti - nabacila sam malo rumenila na moje obraščiće (sad mala digresija - jednom mi je na faxu prijateljica Ukrajinka rekla da imam tipično slatko rusinsko lice sa istaknutim obrazima - osobno, mene je to odmah asociralo na babuške), malo sjajila na usne i šta se počelo događati? Ne mogu doći na posao a da ne dobijem barem jedan kompliment - i sve zbog moje maskice koju nabacim. Impresivno kako nam te maske dobro dođu. Meni kao ženi jako dobro. Lagala bih kad ne bi rekla da jedan dio mene zaista uživa u tome.
Samo, jedna stvar mi nije jasna, da li ću zauvijek izgledati tako mlađahno? :) - i sukladno tome, da li će se ljudi uvijek prema meni tako i odnositi - ... Pitam se koliko je to dobro? I da li je i to moja osobna maskica?
U svojoj nutrini se ponekad osjećam tako starom... Ali taj osjećaj ne traje dugo, jer ipak sam u duši djevojčica :)
- 08:08 -
četvrtak, 31.08.2006.
Labirint želja
Napokon je sinulo sunašce... Agonija kroz koju je "ona" prolazila je minula, sprovod je obavljen, a mi nastavljamo sa svojim životima.... Iscrpilo me sve to. Osjećam kao da sam ostavila dio sebe tamo, uz nju, na onom hladnom krevetu uz aparate koji su pokazivali jedva vidljivu liniju života, slabašne otkucaje srca koje se očajnički bori za život. Teško je kad nekom želiš smrt, posebice kad je ta želja iz samilosti i tuge. Neka, moja dragi su uvijek govorili - blažena smrt. Tako sam i sama rekla kad je sve ovo bilo gotovo... Svima nam je sad lakše, iako mi ona nije bila - ništa. Niti majka, niti baka, niti sestra, niti ... a ipak je bila...
Nije lako kada se vežeš uz nekoga, a ta osoba prolazi kroz takvu patnju. Počneš razmišljati o stvarima koje zapravo i nisu dio tvoje svakodnevice. Ali neka, dobro je to. Postaneš svjestan i svoje prolaznosti. Znam da sada nisam rekla ništa novo, znam da se svatko pita - čemu sve ovo. I dobro je to. Sjećam se tamnih perioda iz svog života kada mi ništa nije bilo jasno, kada mi ni pomisao na Boga nije bila draga - sve mi je bilo mrsko i strano... Ti periodi su me dovodili do ludila. Ali pripisujem to pubertetu koji je, hvala Bogu, već odavno završio... (bar tako mislim :)
Tijekom vremena naučila sam prihvaćati činjenicu da meni dragi ljudi moraju otići iz mog života. Oni su dali svoje na ovom svijetu i sad su zaslužili odmoriti se i odahnuti. Jedino mi nije jasno, kako to da i sama nekad imam potrebu "zbuksati" se u svoja četiri zida, odvojiti se od svega i jednostavno biti sama... čak ni meni najdraže osobe tada nemaju pristup u moju intimu. Da li je ta potreba normalna? Ipak, mi ljudi smo socijalna bića. Bog je stvorio dvoje - a ne jedno... I kad i nađemo svoje drugo "ja", da li smo ga zaista našli, ili je to samo naša pusta želja da nam netko ispuni onaj prazan prostor u duši i umu koji vapi za zajedništvom? Na koji način napraviti selekciju između toliko ljudi, kome dopustiti da zaviri u tvoje privatne dvore? ... Za sada ni sama nisam napravila kartu tog labirinta koji je i za mene samu još uvijek velika nepoznanica... Da li je netko uspio proći vaše labirinte i doći do cilja?
- 08:29 -
petak, 25.08.2006.
Smrt
"(...)čudnovato je zbilja da čovjek koji je slučajem začet i kojemu je svaki dah novo bacanje kocke koja je već unaprijed protiv njega bačena nema volje da se suoči s onim konačnim bacanjem za koje unaprijed zna da će se morati s njim suočiti a da prije ne okuša razne majstorije koje se protežu sve do nasilja pa do sitnih sofisterija koje ne mogu zavarati ni glupavo dijete dok jednoga dana u krajnjem gađenju naslijepo ne stavi sve na jednu kartu i nijedan čovjek ne čini to u prvom bijesnom naletu očaja grižnje savjesti ili tuge zbog gubitka on to čini tek onda kad je uvidio da ni očaj ni ta grižnja ni ta tuga nisu naročito važni mračnom kockaru(...)" - William Faulkner, Krik i bijes
U sjećanje na nju, koja je bila toliko hrabra i snažna do posljednjeg trenutka... koja je još uvijek prisutna u mom životu, iako je više nema. Želim joj zahvaliti na svakom osmjehu koji mi je pružila, svakoj pjesmi...
Bože, čuvaj mi ju...
- 12:06 -
četvrtak, 10.08.2006.
Ulet bez smisla
Nekako mi moja biografija ne leži u zadnje vrijeme...
Tražim smisao života i jedino mi romantika pomaže. Voljela bih leći i ne misliti o stvarnosti - i da ta stvarnost ne boli ... voljela bih živjeti i osjećati život, mirise, ljepotu i znati smisao svega. Tko mi to može pružiti, tko mi može obećati da postoji smisao svega? Ili se treba jednostavno prepustiti i reći - ok, vjerujem Ti - I'll just let it go - i neću forsirati.
Nije mi jasno zašto uvijek moram istjerati "mak na konak" kad me nešto zanima... Detalji, sitnice, sve mora biti kao otvorene karte na stolu. Da li je to loša osobina (sitničavost, pedantnost, perfekcionizam...) - ne znam. Čak sam i bolesna ovih dana... osjećam se loše i baš mi treba pažnje, nježnosti. Srećom, to sam i dobila - zato mi svi i kažu da sjajim, unatoč prehladi :) .... dovoljno je da vas netko voli - to znači više nego cijeli svijet... Tad se mala neugledna gusjenica može razviti u prekrasnog leptira....
- 12:29 -
utorak, 25.07.2006.
Kako pisati o ljubavi 4#
I šta se dogodilo – jednom dok sam bila u kompjuterskoj sali sa frendicom, crnokosi čuperak je provirio u prostoriju i dva zelena oka su žurno pretraživala sva mjesta. Pogled mu se zaustavio na meni. Odmah sam ga primjetila. Pocrvenila. Usne su mu se razvukle u široki osmijeh i samo je lagano kimnuo glavom da izađem van. Noge su mi u tom trenu otkazale i nisam se mogla ni pomaknuti. Primila sam se za stol da lakše ustanem i lagano uputila u hodnik. On se samo smijuckao i rekao mi: „Dođi u moju sobu, trebam te nešto.“ i nestao brzinom svjetlosti.
Ostala sam sama u polumraku hodnika, zbunjena, osupnuta. Mislila sam si – ma šta me sad zeza... Uputila sam se do kraja hodnika i kao hipnotizirana krenula prema njegovim vratima – srećom bila su prva na lijevo – nisam imala snage previše hodati koliko su mi koljena klecala. Lagano sam pokucala na vrata. „Uđi“ – rekao je. Otvorila sam vrata, zakoračila unutra, a on – sjedio je za radnim stolom – jednim od tri koja su bila u sobi – a njegovi cimeri su bili ležerno zavaljeni u svojim krevetima... Ja u muškoj sobi, tri frajera me promatraju od glave do pete – a ja bi najradije pobjegla kao onaj rozi lav u crtiću šta je stalno vikao – kidam nalijevo...... On se nervozno nasmijao i zavukao ruke pod stol – ja sam uzvratila još nervoznijim osmijehom i čekala što se treba dogoditi. Kad odjednom on izvuče ruke – ali nisu bile prazne – u njima se nalazila veeeeelika milka sa keksima! Ostala sam otvorenih ustiju – a njemu je uzdah olakšanja prešao preko usana. Bilo mu je drago da je iznenađenje uspjelo. Sad se opustio i pružio mi milku – „Ovo je za tebe – jer si mi pokrpala majicu“. Primila sam tu čokoladu, koja je usput budi rečeno, posljednje što sam očekivala, i samo sam promrmljala hvala... Cimeri su se počeli smijati dok su nas promatrali kako zbunjeni, izolirani u nekom čudnom svijetu u kojem smo taj tren postojali samo on, ja i čokolada, pokušavamo komunicirati. Lagano sam se, natraške, približavala vratima i još mu jednom zahvalila. Sad je već bio potpuno opušten...
Izašla sam iz sobe i trkom se uputila do prijateljice u kompjutersku – vrišteći sam joj pokazivala čokoladu – kao da mi je poklonio dijamante.... Ona se samo smijuckala i rekla – vidim da je romansa na pomolu... Nisam ništa htjela odgovoriti, samo sam buljila u čokoladu. Naknadno sam doznala od njega, da su ga isti tren kad sam izašla cimeri počeli zezati i prati – „Vidi ti njih – on tako visok, ona tako malena – baš bi bili fora par!!!“ A on se jadničak branio – pa nije to ono što vi mislite – samo sam joj htio zahvaliti... No osmijeh mu nije silazio sa lica...
Par dana nakon toga pokušavala sam ga nagovoriti da idemo na kavu. Jednom, drugi puta, treći puta - .... – nije imalo učinka. Imala sam dojam da ga je bilo strah. Mene – male?!?! Ma daaaj... Sve dok jedan dan on mene nije zaustavio na hodniku – i rekao – pa jel mi idemo na tu kavu ili ne? Još se dobro sjećam njegove zelene široke jakne koju je lagano zakopčavao, pogleda koji nešto očekivao od mene... Došlo mi je u jednom trenu da mu kažem da ne želim – pa nije htio ići toliko puta – i koja mu je to sad fora... Duboko sam uzdahnula – već sam pripremila govor – i sljedeće je izašlo iz mojih malih usta:..............
- 12:05 -
petak, 30.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 3#
„Za večeru...“ – ostala sam osupnuta. Kao da mi je opalio šamarčinu! Nisam niti pomišljala da bi mogao biti toliko sarkastičan – odakle mu samo takva ideja?!?! Zacrvenila sam se od neugode jer sam uopće pomislila da bi meni tepao... Međutim, shvatio je da me povrijedio. Očito se razočaranje na mome licu toliko primjećivalo. Mislim da je požalio u tom trenutku, pa mi je odmah počeo sa nekom drugom spikom. Jedva sam se dobila od šoka. Odlučila sam ga ignorirati ubuduće – iako me magnetski privlačio. Niti sama ne znam kako je završio taj razgovor – bila sam kao u bunilu.
Dani su prolazili, mi smo se kriomice promatrali na predavanju. Sjedili smo u velikoj sali. Crvenoj sali. On je uvijek bio meni s desna. Znala sam podići koljena na sjedalo ispred, staviti bilježnicu u krilo i zapisivati predavanje – no više od pola moje pažnje je uvijek bilo usmjereno k njemu. Nadala sam se da me gleda, vidi, osjeti blizu...
Nikada nije previše pazio na to kako izgleda. Često je bio izgužvan, u nekim smiješnim majicama. Jedna mi je posebice zapela za oko. Plavo-bijela. Prugasta. Poderao ju je sa stražnje strane, i jedan dio je visio... Došao je trenutak kad sam skupila dovoljno snage i pristupila mu. Morala sam naći razlog. Sreli smo se na stepenicama. Stajala sam na dvije iznad – da bi bili jednaki :) Lagano sam nagnula glavu i promatrala ga ispod trepavica. Teško ga je bilo gledati u oči, na momente su bile toliko tamne kao da se cijeli svijet krije iza njih. Rekla sam: „Promatrala sam te.“ Trepnuo je, u nevjerici, iščekujući što ću mu dalje reći. Čak je zadržao dah. „Vidjela sam da ti je majica potrgana...“ Ponovno sam ga iznenadila – mora da je očekivao neki drugi ulet. „Da li će ti to netko pokrpati?“ Sad je bio još više zbunjen – njega takve stvari nisu zamarale... „Ne, zašto?“- promumljao je. „Ako hoćeš, ja ću to učiniti?“ – rekla sam mu. Spustio je pogled i duboko udahnuo. Samo je lagano kimnuo glavom, sjurio se niz stepenice do svoje sobe. Za nekoliko sekundi se već vraćao sa tom majicom u ruci, pružajući mi je sa širokim osmijehom na licu. „Evo.“ To je bilo sve što je rekao. Sad je on mene zbunio. Nisam očekivala da će pristati. Cijela situacija je bila pomalo smiješna, no uzela sam je i vrtila film kroz glavu kako da to sredim... Popela sam se stepenicama do svoje sobe, i kao neka mala švelja uzela iglu i konac i uputila se do dnevnog boravka, kraj prozora. Sjela sam se i počela posao. Dok sam tako povremeno gledala kroz prozor, ugledala sam ga kako dolazi na teren za odbojku. Srce mi je počelo lupati – nisam ništa čula osim njega. On je skinuo sve osim donjeg dijela trenirke i počeo sa dečkima igrati. Bio je najviši... najljepši... najglasniji ... Promatrala sam ga i radila. Bila sam gotova za par minuta i onda više nisam znala kako da mu je vratim – trebalo je opet naći snage i prići mu. Prošlo je nekoliko sati i ja sam odlučno krenula put njegove sobe. Pokucala sam na vrata, ali nitko nije odgovarao. Lagano sam pritisnula kvaku i provirila u sobu. Spavao je. Bilo mi je tako smiješno promatrati ga – nije, bubica, ni stao na taj krevet.... Prebacila sam majicu preko naslona, zadovoljna što sam ga vidjela uspavanog, i izašla van. Mislila sam da je to to. Dečko je dobio majicu, možda mi kaže hvala i ništa više. Ali, stvarno sam se prevarila u njemu... Ni u ludilu nisam očekivala ono što je napravio....
- 09:36 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.06.2006.
Kako pisati o ljubavi 2#
... Bila sam u krivu. Samo se još udobnije namjestio na onoj tvrdoj školskoj stolici, gotovo da se izvalio, ispruživši duge mišićave noge, bos... „majko mila“ – proleti mi misao kroz glavu - u jednu ruku sam imala dojam da je i pomalo lud – tko još bosonog hoda po domu usred zime.... Ali njemu je to pristajalo... totalno pobunjenički. Taj njegov bunt sam shvatila tek kasnije kroz niz drugih situacija. Bože, još se sjećam kako se osmjehnuo u jednom trenutku dok je odgovarao na moju poruku. Imao je – ili točnije – još ima – biserno bijele savršene zube... Ne smijem se ni sjetiti te scene – samo mi srce počne luđački lupati... i plače mi se jer ne znam da li bi i sada drugačije postupila, da li bi ostala ona ista, malena... naivna.... Bojim se da bi ponovila svaku stvar – od prve do posljednje... i mislim da, iako je gorko, ne bih žalila. Jer, imala sam ga.......
Da se vratim na taj prvi trenutak.... dugi, tanki, prsti su mu brzo prebirali po tipkovnici, a meni je bilo sve više zlo – osjetila sam veliki nagon da pobjegnem iz prostorije. Ali sad su se moje noge prikovale na pod. Nešto je zazvonilo. Brzo sam bacila pogled prema njemu. Nije se niti pomakao. Oči su mu i dalje bile čvrto prikovane uz ekran. Kasnije mi je rekao da je uživao u tome što je radio. Znao je da se mučim... samo nekoliko stolica dalje od njega... Napisao mi je: „Ribice“... a ja sam se rastopila... nisam mogla vjerovati da mi može reći nešto tako nježno – tepati mi ... Zasjala sam! Ali onda je stigao nastavak rečenice u sljedećoj poruci....
Nastavak slijedi....
- 13:03 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 02.06.2006.
Kako pisati o ljubavi?
Pisati o ljubavi je najteže – posebice ukoliko se radi o vlastitom iskustvu... Znate za onu izreku – potrebno je puno krvi, znoja i truda da bi se nešto postiglo? E, pa, tako je to i kada ulazite u vezu – na samom početku je zaista prekrasno – val topline, emocija i razdraganosti. Onda primjetite da druga strana nešto očekuje od vas. Možda je to vaše vrijeme, pažnja, nježnost, ali... to je zapravo u redu, jer i sami to želite primiti. Problemi nastanu kada se počinju trošiti vaši žici, a posesivnost ili ljubomora zauzmu mjesto povjerenja. Tako je bilo i kod mene...
Ja sam se davnih dana jako jako jako zaljubila u prekrasnog mladića – zaista je bio ostvarenje svih mojih snova – možda i više od onoga čemu sam se nadala. Prekrasan, kao Adonis, crnokos, zelenkastih očiju, visok, izuzetno načitan, inteligentan, talentiran za sve čega god se uhvatio – od stranih jezika, studija, muzikalan, .... nisam mogla vjerovati da takvo stvorenje postoji na ovoj kugli zemaljskoj.... Naravno, nisam mogla odoljeti, a da ga ne pokušam upoznati, privući njegovu pažnju... Iako sam oduvijek imala nisko samopouzdanje, ovakva prilika se nije smjela propustiti! Pogledavali smo se, vidjela sam da ga zanimam, ali bio je jako suzdržan. Onda sam se osokolila i poslala mu poruku preko messengera... ni sama ne znam šta sam bubnula. Bio je u istoj prostoriji samnom – vidjela sam kako mu lagani osmijeh prelazi preko lica. Blago je nagnuo glavu i krajičkom oka me pogledao – samo me nešto prostrijelilo – ostala sam bez zraka, zgrčio mi se želudac i pomislila sam: „Glupačo, pa smije ti se, sigurno će te popljuvati sad....“
I nastavak slijedi....
- 09:43 -
srijeda, 31.05.2006.
Vlada ne uvodi totalnu zabranu pušenja
„Vlada je sinoć demantirala navode "Jutarnjeg lista" da će se ubuduće "pušiti samo na ulici i kod kuće".Vlada RH priopćila je sinoć da ima potrebu reagirati na netočne izjave dužnosnika Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi da Vlada priprema zakon o zabrani pušenja na svim javnim mjestima i ugostiteljskim objektima. Suprotno takvim najavama, Vlada ne priprema zakon o zabrani pušenja u svim ugostiteljskim objektima i ostalim javnim prostorima, ističe se u priopćenju vladina Ureda za odnose s javnošću.Vlada je Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda već regulirala to pitanje i odredila institucije i druge javne prostore u kojima je pušenje zabranjeno, stoji na kraju priopćenja. Jutarnji list pod naslovom "Pušit će se samo na ulici i kod kuće" objavio je u prvom izdanju da je pomoćnik ministar zdravstva i socijalne skrbi Renato Mittermayer najavio u povodu Svjetskog dana nepušenja pripremanje zakona kojim bi se zabranilo pušenje na svim javnim mjestima, uključujući i kafiće. Kako je prenio Jutarnji, Mittermayer je naveo da je najveći problem što se zakon ne provodi i što se dosadašnje kazne za pušenje na javnim mjestima u Hrvatskoj rijetko provode.”
Ma krasno - jutros sam jedva dočekala da skuham Nessicu na poslu i zapalim prvu cigaretu (moram priznati da ne volim pušiti rano ujutro natašte)... Čak sam jučer i prekjučer nešto načula da će doći do potpune zabrane pušenja na javnim mjestima i, naravno, zgrozila se! Pa još mi i to uzmite - i onda mogu totalno odlijepiti... Al, srećom, dočekao me ovaj članak na vip.hr-u i malo me smirio... Zar nije ugodno kad možete otići sa nekim na kavicu u kafić, zapaliti jednu u miru i čak ni ne razgovarati... samo kontemplirati kroz izmaglicu koju lagano stvarate... mmmmmmmm - mogla bi sad na jednu čik pauzicu - :) Ali upozorenje, ne zalažem se za pušenje, već jednostavno, dižem svoj glas za nas koji se volimo lagano ubijati. Uvijek naglasim: "Eh, pa to mi je jedini porok - ne oduzimajte mi i cigarete!" Do sljedeće čik pauze, leti leti... Leptirica .....
- 12:00 -
